Kastracije nisu hir - nego rješenje

Na objave o besplatnim kastracijama često se javljaju ljudi koje znam iz viđenja. Ljudi koji nikad nisu imali mačku, nikad ih hranili i nikad se za njih brinuli, ali ih odjednom jako brine hoće li “nestati mačića”.

I stvarno se pitam zašto nekoga brine sudbina mačića za koje nikad nije preuzeo nikakvu odgovornost.

Ljudi koji me zovu i mole za pomoć nisu bogataši. Oko kuće imaju deset, petnaest mačaka koje se svake godine masovno razmnožavaju. Te mačke jedu, razbolijevaju se i pate, a ljudi ih, koliko mogu, hrane i pokušavaju držati pod kontrolom. No dođe trenutak kad više ne možeš samo plaćati ogromne količine hrane i uvjeravati se da je to rješenje, jer nije.

Kad se mačke nekontrolirano razmnožavaju, s vremenom postanu problem i susjedstvu. Tada počinju prigovori, nervoza i svađe među ljudima, a na kraju opet najviše stradaju same mačke.

Koliko god voljeli reći da živimo na selu, ovo odavno više nije selo kakvo je nekad bilo. Ljudi, bez obzira žive li na selu ili u centru New Yorka, imaju sve manje obzira i nježnosti prema životinjama. Često kažem da bi ljudi u centru najvećeg grada imali više razumijevanja za životinje nego neki koji žive na selu.

Ovo nije prozivanje niti generaliziranje. To je moje osobno mišljenje i iskustvo, temeljeno na onome što sam vidjela, čula i doživjela obilazeći sela u kojima sam hvatala i kastrirala mačke, razgovarala s ljudima i slušala njihove priče.

Zato kastracije nisu hir niti napad na ikoga. One su jedino dugoročno rješenje. Pomažu mačkama jer sprječavaju stalno rađanje, patnju, bolesti i umiranje na ulici, ali pomažu i ljudima jer smanjuju sukobe, prigovore i svađe te osjećaj nemoći kod onih koji se godinama pokušavaju brinuti o prevelikom broju životinja.

Bilo bi lijepo kad bismo kastracije pokušali shvatiti dublje i iz njih izvući nešto dobro. Imam osjećaj da ih mnogi shvaćaju previše doslovno, kao napad na ono “nije prirodno”. A stvarno se pitam što je danas uopće prirodno.